Troyes? navedi par igara
Za dice placement Voyages of Marco Polo i Burgundy, Cosmic Run Regeneration, Pulsar 2849 i Tiny Epic Galaxies, Lorenzo i Coimbra, donekle Teotihuacan. Alien Frontiers je po meni zastario u tom smislu, Troyes mi jednostavno osobno nije draga igra, a Rajas of Ganges nije ni objektivno posebno dobra igra. Circadians su ok, ništa posebno. Marco i Burgundija bi mi osobno bili najbolji u smislu te mehanike, Pulsar je rubno ta mehanika ali je najbolja igra od navedenih, Tiny Epic Galaxies je ta mehanika u malom pakiranju (iako je isto ruban), a Coimbra mi je draža od Lorenza i baš mi je lijepa i draga igra (ima i dice drafting, a koji recimo jako hejtam u Grand Austria Hotelu), dok Teotihuacan jest dice worker igra ali bez mitigationa i ustvari kocke se ne koriste nego tek kao markeri. Ali je zato primjer suvremenog rondela koji je mislim izvrstan. Klasični primjeri rondela su sve igre Maca Gerdtsa prije Concordije, a najbolja je vjerojatno Imperial. Kompleksniji rondel je recimo Shipwright, ali i Trajan (križan s mankalom), a u nekoj mjeri i prekrasni Glen More. Glen More je ujedno ta fantastična tile laying iznimka od pravila (druga je Santa Maria, a u Marsu mislim da to stvarno nije centralno). Tablo bilderi najdraži su mi baš Mars i klasični Rftg. Mislim da sam pretjerao kad sam rekao da mrzim hand building jer ga toliko igara koristi da izjava baš i nema smisla - da preciziram, nije mi se svidio u Great Western Trailu, ali jest u Mombasi i mnogim drugim igrama. Deck building znaš i sam što je i kako je - u Star Realmsu mi je bio podnošljiv jer traje kratko, ali ni tu igru više ne igram. Također sam volio i cijenio bazni Android Netrunner, ali bez ikakve gradnje decka - samo out of the box pre-made frakcije i deri.
Dobre igre koje u sebi imaju i negotiation po meni su New Angeles, Fief i Here I Stand. Rising Sun je dobra igra, ali negotiation više-manje, čak mislim da je igra malo broken u neparnom broju igrača zbog toga, ali svejedno mi je draga. Sidereal Confluence je vrlo čudan hibrid ozbiljnog eura i live negotiationa koji za mene ne funkcionira, ali ima svoje lude poklonike. Kada je sveden na malo pakiranje i social deduction, mislim da negotiation isto funkcionira, ali to su više aktivnosti, a manje igre.
Solidni pick up and delivery su mi Merchant of Venus i Serenissima (ona Splotterova igra ne bi radila za mene, kao i ništa njihovo jer je sve što rade ustvari dizajnirao markiz De Sade osobno), ali problem je što bi za dobar pick up and deliver bilo po mojoj fikciji potrebno da dostava bude teška i naporna, dugotrajna i puna nedaća, pa onda naposljetku zadovoljavajuća. To bi značilo da je potrebna neka priča, a društvene igre ne znaju pričati priče na takav izravan način (pročitaj karticu ili paragraf), samo na apstraktnijoj razini, recimo onoj povijesnog razvoja, načelnih okvira nekog događaja, bitke, stereotipa o povijesnim vođama itd. Možda je Wasteland Express takva igra, ali nisam je imao prilike odigrati.
Primjeri mrskog mi bag buildinga su Automobiles, Orleans i svakako daleko najgori Quacks of Quedlingburg.
Najmrže igre svih vremena su mi Dominant Species (jer je zao, dakle take that, plus križan s area controlom u kojem sam loš plus ima temu koja mi je odbojna plus je unforgiving, plus ima glupi sistem bodovanja), Roll for the Galaxy jer prekrasnu kartašku igru vrlo lijeno pretvara u igru s premalim kockicama, Tiny Epic Defenders jer je jednostavno užasna igra, Innovation jer je random kaos... Također mrzim kad netko uspije upropastiti weuro abrubt endingom - klasičan primjer je Mare Nostrum Empires, ali Stonemaier Games su doktori takvih nedojebanih završetaka i plitkih igara iza epske fasade.
Dobri primjeri kako tretirati istoriju u igrama su mi TS i 1960 i drugi CDG-jevi i klasični hex and counteri, ali naročito izvrsni u tom pogledu su Churchill, Sekigahara, Polis, Here I Stand, Fief, Triumph and Tragedy i Colonial, kao i uglavnom svi bolji civ builderi ala 7 Ages, TTA, Historia, Clash of Cultures, Nations... ali nađe se i poneki euro kao Florenza ili Mombasa (općenito na tom teritoriju cijenim i manje napore - kao recimo u Gugongu ili Lewis and Clarku). Šteta je što ne postoje ameritrash povijesne igre (ne brojim one neke Sam Healy gluposti ala Komandosi ili Tanhojzer), ali Far East War se malo igra s time kroz abilityje generala.
Posebno treba cijeniti igre s tezom, tj. s idiosinkratičnim tumačenjem povijesti kao što su one Phila Eklunda i njegovog pokućnog strimlajnera koji je kažu nadmašio učitelja Colea Wehrlea, s time da one obično slabo funkcioniraju kao igre ili u novije doba funkcioniraju, ali nisu moj Alubari zbog tendencije ka kaosu, take thatu i disbalansu s obzirom na broj igrača.
Jesam bio dovoljno ekstenzivan?
