Udruga Igranje

-Broj igrača : 1-2
-Trajanje : 3-4h



Ako bi postojao rang za igre čiju temu ne poznajete ili niste zainteresirani ,pa ipak vas uspije uvući u svoj svijet onda zasigurno tu svoje mjesto bi pronašla Amateurs,To Arms!U tom uskom krugu,iznad svih ocjena devetki ili desetki našla bi svoje mjesto među djelima poput Pax Porfiriane,Virign Queen,Here i Stand.....
Za razliku od naslova okrenutim tournament načinu igranja kao "1812 Rebellion" ili "Mr.Madison's War" koji se odnosi točno na određeni dio povijesti, fokusiran na Great Lakes i glavni front,kompanija Clash of Arms napravila je malo remek-djelo kojim je pokriven cjelokupni sukob (War 1812) gdje su Amerikanci željeli anektirati Kanadu a Engleska naučiti lekciju svoje bivše kolonije.....od Velikih Jezera,do Sjeverozapadne divljine,Atlanske obale US i nativnih plemena juga,stavljajući igrača u "čizme" generala Georga Prevost-a i Jamesa Madison-a, potpuno prenijevši atmosferu toga vremena i podijeljenih mišljenja o sukobu,frustriranih zapovjednika koji su odbijali naređenja,loše i najčešće nikakve logistike.Kao podloga korištena je originalna mapa Abrahama Bradley-a iz 1812 god.,koju mnogi zagovaraju kao jednu od najljepših u povijesti društvenih igara.




-Strategije

Osim lijepog izgleda mape,svaki njezin dio terena ima funkciju i zahtjeva određenu pažnju prilikom kretanja vojske/ekspedicija,pa će tijekom prelaska granice između dvije regije najčešće doći do raspada jedinica slabijeg morala ili jednosmjerni put ukoliko ekspedicija ne preživi divljinu na zapadu.Jezera,rijeke i mali potoci služiti će za potpunu opskrbu vojske ,na logistiku gdje spada i kopanje puta,treba pripaziti jer utječe na broj jedinica sposobnih za borbu a tijekom zime moguće je da ostanete sa samo pola vojske.
Na jugu su civilizirana nativna plemena pa hrabri igrač može pokušati "nagovoriti" nekolicinu da se pridruže ili obave pretres (palež) rubnih mjesta.,ili povedu ekspediciju u divljinu,gdje ga čeka još divljih plemena....
Na jezerima Erie i Ontario graditi će te razne klase brodova kako bi osigurali dominaciju i zaštitu od napada,ovaj dio zaslužuje posebnu pažnju tijekom igre, kako se ne bi izgubile strateške pozicije (Quebec,Montreal,Fort Oswego...) koje mogu utjecati na mogućnost pristupa nativnim plemenima od strane Engleza, a bez kojih nema ekspedicija u predio Sjeverozapadne divljine - ili čekate zimu da se jezera zalede pa kopnenim jedinicama napravite opsadu,ali tu ostaje veliki problem opskrbe tijekom zime i u slučaju lošeg vremena vojska može biti eliminirana.
Atlanskim dijelom dominiraju Britanci koji blokadama luka i napadima mogu gotovo uništiti utvrde obalnih gradova i utjecati na opći sentiment oko sukoba ali i uspješno pripremiti invaziju sa mora;taktiku protiv ovakvih situacija treba tražiti u pomoći civiliziranih nativnih plemena (paleža manjih britanskih mjesta,ukratko) i prebacivanja bitke na kopno.


Zima... Velika Jezera su zaleđena,brodovi miruju,ali je moguće kretati se po ledu....






Amateurs,To Arms daje novo značenje CDG igrama,sa velikim dekom od 150 karata ne postoji nikakvo "navođenje" igrača,naprotiv mnogi joj prebacuju velike i nepredvidive preokrete koji mogu nastati tijekom igre,asimetrija sukobljenih strana,jedan od najvećih "Fog of War" ,te nemogućnost praćenja jedne taktike;potpuno oslikavajući atmosferu koja je pratila ovaj sukob.Stvari će uvijek ići u lošem smjeru - loše vrijeme dok su jedinice na terenu,nemogućnost opskrbe ili polovične opskrbe,regrutiranje i napadi lokalnih volontera (Militia) dok vaša vojska prolazi blizu manjih mjesta,ovisno o tipu jedinica njihovo raspuštanje tijekom zime pa ponovno novačenje na proljeće.... i općenito vatrena voda.

I dok se sa Regularima,Fencibles,Cavalry možete kretati po skoro svim vrstama terena,plaćajući visoki CP za šire rijeke ili guste šume i sličan teže prohodan teren,u Sjeverozapadnu divljinu možete samo ući sa Rangers-ima,Voyagerus ili Indijancima,koji će zasigurno bolje pratiti tragove ali su slabo osposobljeni za neke kompleksnije napade-odbrane.
Unatoč svemu Amaterus,To Arms! moguće je svrstati u tournament igre,ali kako spada u igre koje se teško nauče igrati dobro,potrebno je oko 20-tak partija kako bi se uhvatila nekakva smislena strategija.
Peace Track,jedna od specifičnosti AtA,gdje svaki sukob tjera sentiment obje strane prema završetku rata a pobjednik određen je kada se Američki i Engleski counteri dodirnu,ovisno gdje Peace Track preteže sljeduju mirovni pregovori u Ghentu gdje se dodatno ubrajaju bodovi skupljeni vojnim djelovanjem.


Peace Track



Za kvalitetu komponenata kao da je postignut neki drugi nivo,pa odgovor "Pa to je Clash Of Arms" predstavlja neupitnu kvalitetu,od prekrasnih countera i art-a na kartama,do pravila i povijesnih komentara,odrađen je jedan zavidan posao.Komponente su slagane na način da prilikom njihovog vađenja iz kutije radimo prezentaciju pred samim sobom (jedna od specifičnosti Clash of Arms),pravila se sastoje od samo 14 stranica vrlo jasno napisanih,za svih 150 karata nalaze se povijesna objašnjenja.







Ovdje neće biti kompleksnih manevara,prosto iz razloga što većinu vojske sačinjavaju amateri,a popraćeno prije navedenom lošom organizacijom i općenitim mišljenjem o ovom sukobu,političkim odlukama i praznom blagajnom...pa ipak određena razina discipline i taktiziranja je prisutna ukoliko vješti igrač uspije u ovakvim nepovoljnim vremenima organizirati amatere na oružje.
Povijesno točna simulacija ali istovremeno i asimetrična ,sa velikim preokretima,oskudnim CP i visokom entry level-u potrebnom za tourrnament možda neće biti prihvatljiva za svakoga,wargamer-i uživati će u nebrojenim strategijama dok ih Amateurs,To Arms! opasno i potpuno uvlači u svoj svijet..........

Nakon poludnevnog druženja s Amaterima pri Oružju u vrlo ugodnom ratnom HQ-u na Vrapču kod Igora valja opaliti nekoliko komentara na ovu lijepu igru, čisto da zalutali forumaš namjernik naiđe i na "drugi pogled". Pri čemu ovo "drugi" nipošto ne znači i drukčiji – perspektivom se ovdje ne mijenja i konačna ocjena.

Amateri odabiru simulirati jedan vrlo specifičan i Europljanima u pravilu ne naročito poznat sukob u Sjevernoj Americi (tzv. Rat 1812) u koji su uključene mlada američka nacija (fun fact: američka himna Star-Spangled Banner nastala je u ovom ratu, prilikom opsade Fort McHenryja u Baltimoreu), buduća kanadska, Britanci i Indijanci (korektnije: starosjedilačko američko stanovništvo), ali prije svega lokalno stanovništvo na svim navedenim stranama jer sukob u većoj mjeri podrazumijeva sudjelovanje dobrovoljačkih, pograničnih i ad hoc regrutiranih trupa koje se pridružuju relativno malobrojnim profesionalcima. To je već nekoliko različitih faktora.

Dodatno razmišljanje igri priskrbljuje geografija – jedna od najbolje prenesenih u igru od meni poznatih – naime, na najljepšoj mapi ikad igdje (malo modificiranoj stvarnoj povijesnoj karti) valja voditi računa o divljim predjelima, o strateški važnim Velikim jezerima na sjeveru (igra dakle uključuje i sukobe flota, kontrola nad jezerima je vrlo važna, a dokida se preko zime kada se voda zaledi), o Atlantiku s kojeg Britanci poduzimaju napade i blokade, o razlikovanju različitih putova i veličina gradova, o podizanju indijanskih ustanaka na jugu SAD-a, o ulasku Floride u igru, opsjedanju New Orleansa i Mobilea (jedna zgodna kratka povijesna epizoda). Ukoliko igrači ne poznaju dobro geografiju SAD-a imat će određenih teškoća u prvim partijama jer karta u ime autentičnosti i estetike ne radi "gamey" ustupke. Potom je tu i značajni FOW – ekspedicije pod vodstvom različitih zapovjednika uočljivo se kreću mapom, ali njihov sastav protivniku nije poznat. Različita klima kroz godišnja doba utječe uglavnom samo na taktičke sposobnosti (broj karata), s iznimkom zime koja ima set posebnih pravila Niz događaja apstrahiranih u kartama (klasičnih: CP ili događaj, karte zaraćenih strana ili neutralne) te Napoleonov uspon i pad u Europi također utječu na tijek rata.

Dalje u pravila i karakteristike nije potrebno ulaziti jer ih je Igor već izvrsno opisao. Subjektivno, osjećaj prenošenja u epohu je fantastičan – ponajviše zahvaljujući prelijepoj karti, finim counterima s povijesnim zapovjednicima, lijepo ilustriranim kartama s ponekim vrlo nezgodnim događajima za protivnika... (primjerice, u našoj partiji, Ustanak u Donjoj Kanadi) pojavnost, dakle, izvanredna, a k tome i poučna – u jednom igranju saznat ćete više o ovom ratu nego li ste doznali u cijelom životu, osim ako se temom niste posebno bavili.

S druge strane, igra je zbog niza specifičnosti sukoba prilično "kromirana". To se ne odražava u iznimkama i podfazama, već u setovima pravila za pojedine slučajeve koji nisu intuitivni s obzirom na prethodno iskustvo – kretanje, utvrđivanje, supply... razlikuju se od drugih igara. Pritom, međutim, pojedinačno nisu teški za savladavanje – već nakon pola partije borba je jasna kao dan, kao i kretanje (uz iznimku, ponovno, poštovanja nekih specifičnosti kao što su kretanje rijekama i gradnja putova). Kao što je Igor napisao, kaotičnost sukoba ponekad obezvrijedi stratešku varijantu – lokalna milicija odbije preći granicu, vrati se kućama, oslabi snagu napada, Indijanci dignu ustanak itd. I kromirana kakva jesu, pravila međutim ne bi bila u razini težine kakvog HiS-a ili VQ-a, e da su doista sva pravila na 14 stranica priručnika i sadržana. To, međutim, nije slučaj, pa je potrebno pročitati i 18 stranica pojašnjenja na internetu kako se ne bi ispustili neki vrlo bitni detalji. Ona pravila koja jesu zapisana izložena su jasno i pregledno – uvjeti pobjede jasni su itd. Za ovu se igru doista može reći da poznavanje konkretnog događaja u bitnome pomaže igranju – kako u pravilima, tako i u taktiziranju.
Njezina specifična mehanika posve je u skladu sa sukobom koji teži simulirati – da je tema zalijepljena na neku afirmiraniju mehaniku (recimo GMT-jevih dizajnera) ne bi valjalo.

Naša početnička partija nakon zauzimanja strateški važnog Fort Mackinaca od strane Britanaca (otvoren pristup divljini koji, međutim, nije iskorišten) odvijala se u znaku dominacije Amerikanaca na jezerima nakon dvije epske "vodene" bitke (čemu je, međutim, doprinijelo previđanje sitnog detaljčića – naime činjenice da se preko Niagarinih slapova obično ne može ploviti ) i prodiranja Britanaca relativno duboko na američki teritorij sa sjevera. Britanac je propustio otvoriti drugi front s Atlantika (ponovno zbog našeg nepotpunog poznavanja pravila), a zbog rasporeda karata nije stigao podići Indijance... taman kada je partija išla kraju probudio se i front na Floridi i u Louisiani. Britancu je dosta naštetila karta Ustanak u Donjoj Kanadi, a neke karte doprinijele su i zaustavljanju dobro pripremljene ofenzive u okrugu jezera Champlain. Zaključak je da Britanac nužno mora koristiti sve svoje mogućnosti kako bi parirao Amerikancima jer ukoliko im dopusti da se koncentriraju na sjever dovodi se u neugodnu poziciju. Na jezerima Britanac počinje jači, ali ukoliko dozvoli Amerikancu preusmjeravanje resursa u gradnju brodova također je u neugodnoj poziciji. S druge strane, američke su trupe inertne jer ih vode zapovjednici koji se aktiviraju samo velikim brojem CP-a – tako je jedna nabrijana američka ekspedicija 3 kruga spavala u Buffalu jer se nije mogla pokrenuti – ekspedicija je, inače, narasla nakon teškog marša druge ekspedicije iz New Yorka. Potom je napala York oštetivši tamošnju utvrdu i nanijevši Britancima znatne gubitke, ali se ipak morala povući. Drugi napad bio je uspješan, ali ponovno pod visoku cijenu... Istovremeno je Amerikanac nesmotreno Britancu dozvolio prolaz sa zapadne strane jezera Erie nakon što je hametice (kako narod voli reći) poražen kod Detroita. Ta je britanska ekspedicija potom prodrla sve do Cincinnatija haračeći sveudilj, ali je ostala izvan supplyja preko zime. Atentatom na vođu ekspedicije ostala je "sitting duck" jer indijanski poglavica nije mogao voditi ekspediciju sastavljenu od britanskih regularaca...

Sve u svemu – uzbudljivo, povijesno i jako jako lijepo – čak i za nekoga koga američka povijest inače ne privlači posebno. U očekivanju sl. partije srdačno pozdravljam dragog domaćina s kojim sam se nakon pijeska Maratona odmjerio i na američkom kontinentu. A tek nas sljeduje "zagledavanje u ambis" s Unconditional Surrenderom

Zahvaljujem na predivnom reportu i opisu.Kako mi je autor preporučio:"Može se ići preko Niagarinih slapova;u jednom smjeru"
Nakon čitanja kompletnog rulebook-a dobiva se jedna sasvim druga dimenzija pogleda na mapu i simulaciju,uz to ide i osjećaj kao da ste profesor specijaliziran za ovaj dio Američke povijesti,koliko tvrđava se nalazilo oko Washingtona,te u kojem smjeru su rovovi bili (pogrešno) iskopani,tajno sidrište kapetana Perry-a.....itd.
Unconditional Surrender kažeš.....God help us......