Udruga Igranje

Taktička simulacija GBoH (Great Battles of History) ,Grčko - Perzijski sukobi u periodu 5-og . 4-og stoljeća p.n.e. koju mogu igrati od 1-8 igrača.
Igre iz GBoH serijala baziraju se na velikom taktičkom realizmu jedinica,oružja kao i terena,te zamora i spremnosti armije.U slučajevima Hoplita (ne Spartan Hoplita) jedinice su sastavljene uglavnom od slabo utreniranih pojedinaca amatera,pa kada jednom dobiju naredbu gotovo ih je nemoguće zaustaviti.Postoji još niz raznih jedinica iz toga vremena,npr. Chariots su za prilike sukoba tog vremena dosta nezgrapne pa se uglavnom koriste za odvlačnje pažnje od premještanja jedinica u pozadini.
Sve igre iz GBoH serijala su simulacije sa jako puno informacija,kako se pokušavaju slijediti što točniji zapisi o bitkama (koliko je to moguće) često su scenariji nebalansirani,što je posebna zanimljivost .Unatoč visokoj razini informacija lako se uči,potrebno je slijediti logiku manevriranja jedinica tj. vizualizirati.Igra je vrlo dinamična i može vas držati "na rubu",naročito nakon pokreta jedinica.

Igrač ima na raspolaganju razne kombinacije jedinica,manevara kao i odvlačenja pozornosti,osim taktičkog dijela igrač mora poznavati kako najbolje iskoristiti i one najslabije jedinice u datoj situaciji.Kako se svaka jedinica drugačije bori postoji Weapon Comparative Chart gdje se usporede sukobljene jedinice tj. njihovo oružje,spremnost,kohezija,da li su napadači ili se brane,da li su hodali ili trčali te kako su prišli jedinici - frontalno,bočno ili pozadinski.Ukoliko su jedinice u dometu Leadera moguće je dobiti modificirani rezultat tj. najgore što se može desiti jeste da izgubite Leadera ili Field commandera,onda nastaju panike u redovima

Postoji nekoliko mapa/bitki koje mogu se odigrati za 2-4 sata,a ja sam ovdje postavio interesantan setup bitke kod Plateje,mapa je ogromna sa izuzetkom da na njoj može igrati 9 igrača,kako bi komunicirali tijekom bitke preporuča se da sve dogovore pišu ili dogovaraju odmaknuvši se od stola.Predviđeno vrijeme igranja ovog scenarija je 8+ sati.

Ovo je prvi dan Bitke kod Plateje,Kserkova (75.000 jedinica) (plavi counteri) vojska,sastavljena većinom od lagane pješadije i velikog broja strijelaca,izbjegava silazak u dolinu rijeke Asopus.Međutim niti Grci (50.000 jedinica) ne mogu ostati na visoravni,najveći problem je dostava hrane,a kako je istočna strana nezaštićena postoji mogućnost da perzijska konjica presječe dostavu hrane.
U gornjem lijevom kutu nalazi se Aleksandar sa jakom vojskom, koji je pritisnut Perzijskim generalom Mardonijom očigledno promjenio stranu.....naravno igrač koji bi igrao stranu Aleksandra mogao bi pokazati zube Kserku i u zadnji čas okrenuti mu leđa - ili ne...



Perzijanci imaju dvije skupine jake konjice potpuno u pozadini,i vrlo mudro "stanjene" redove na dva mjesta ,jasno da ovo bi moglo značiti nagli prodor pozadinske Medium Infantry,jer u pozadini drugi i treći red je Medium Infantry koja bi mogla izbiti u prvi plan a zatim sa desnog boka prići sa armijom strijelaca Grcima.Ali prije svega na putu im stoje prirodne prepreke rijeka Asopus,i brojne manje riječice a koje će sasvim sigurno utjecati na sposobnost perzijske vojske.
Iako u boljoj poziciji,pokretljivost Grčke vojske smanjena je radi teško prohodnog terena,a dolazak hrane (donji desni kut) ugrožen je od strane perzijske konjice.


Vrlo sposobna Aleksandrova vojska može predstavljati ozbiljan problem.Jedinica konjanika (u pozadini) sasvim sigurno cilja na likvidaciju Grčkog generala Demcoritusa (Command rating 5,Capability rating 3,Carisma rating 3).
Skirmisheri u prvom redu ne bi smjeli napuštati povišenu poziciju na kojoj se nalaze!
]

Osim scenarija,postoje i manje mape,sa terenom koji nema nikakve prepreke - često su upravo takve mjesta birala se za bitke,a koje je moguće igrati dogovorno sa igračima o veličini vojske i sastavu.

Izgleda zanimljivo. Samo kako je već neko napisao ili ima u potpisu. Previše dobrih igara, a premalo vremena za odigrati ih sve

A samo sam zagrebao po površini.GBoH simulacije su rekonstrukcije bitaka iz zapisa koje poznamo.Zapovjed se prenosi preko Overall Commandera do Field Commandera,a ljudi su ljudi,i nije kao u filmovima da su svi u jednoj savršenoj liniji.Nakon pokreta gledaš na mapu i vrlo malo ili ništa ne možeš učiniti dok gube formaciju i srljaju u kaos bitke.Tu samo dobra taktika i tajming pomaže.
Vrlo malo je bilo jedinica u to vrijeme koje su trenirane i imaju dovoljnu disciplinu.
Bilo bi mi zadovoljstvo da zaigramo neki od scenarija,koji je kraći,a ovo su ti igre tj. bitke o kojima poslije možeš mjesecima pričati.

Znam. Valjda će doći i taj dan da probam neke igre iz tvoje kolekcije koje bi svakako htio probati. Prvo Brass, pa onda Virgin Queen, a onda i Hoplite
Valjda budem to ostvario do kraja 2020-te

Ovo, ovo, ovo, ovo, ovo! Vrlo rado bih zaigrao!

možemo dogovoriti igranje.

Ovoga vikenda imao sam čast naći se s druge strane Maratona, nasuprot Igorovih hoplita sklepanih iz raznih grčkih gradova vodeći perzijsku ekspediciju pod Datisom. Grke su vodili slavni Miltijad i manje poznati Kalimah (ne pjesnik), a Artaferno se s perzijskom konjicom nije ni stigao pridružiti boju.

Suočen s posve ravnim bojištem – poučen Igorovim savjetima iz protekle partije nisam ni gledao prema obližnjem brdu – i za mene posve nepoznatim sustavom pravila GBOH odlučio sam se za posve klasični pincer (envelope) manevar – dovođenje protivnika u okruženje, s time da sam isti izveo uzmičući, a ne napadajući – protivno povijesnoj logici i adekvatnoj inicijativi koja se nalazi na perzijskoj strani. Taj mi je priručnički manevar dobro uspio samo zahvaljujući Igorovoj dobrostivosti ukazanoj jer se ipak radilo o mojoj početničkoj partiji. Malo je doprinijela i karakteristika atičkih falangi da bezglavo jurnu i ne zaustavljaju se dok ne udare u protivnika – s Lakedemonjanima mi to ne bi prošlo.

Nadiruće sam falange sačekao u dvostrukoj U formaciji strijelaca na bokovima, postavivši ispred njih nešto srednje-lake pješadije. Pritom bi bilo idealno da strijelci mogu tući i po sukobljenim vojskama, ali to nažalost nisu, iz jasnih razloga (čini se da se u antici više držalo do izbjegavanja prijateljske vatre) mogli učiniti. Prethodno sam izgubio jednu izvidnicu na kojoj je Igor demonstrirao zakretanje falangi – manevar oko kojega se sporio sa samim dizajnerom igre i, naravno, bio u pravu pa su pravila korigirana u posljednjim erratama. Bilo je dovoljno u bijeg natjerati dvije falange i jednog zapovjednika pa da se grčka vojska raspadne i da u ovoj našoj kontrafaktičkoj, alternativnoj povijesti Perzijance pobjede Grke i prikolju Filipida prije nego li se uopće dao u trk do Atene – tako da trkaća disciplina od 42 kilometra nikada nije ni postojala

Šalu na stranu – što sam naučio iz ove poklonjene pobjede? GBOH sistem uistinu je kompleksan i težak – čak i zloglasna GMT-jeva praksa laganja oko kompleksnosti (težinu na svojoj skali u slučaju uistinu kompliciranih igara uvijek spuste 1 do 2) priznaje da je ova igra kompliciranija, primjerice, od upravo objavljenog modernog monstera Unconditional Surrender! Uz sva pojednostavljenja koja US donosi u nišu, to je svejedno podatak za razmišljanje – kompletni WWII ETO naspram posljednje (pa dakle i najrafiniranije i "strimlajnane") izvedenice sistema koji taktički simulira pojedine povijesne bitke, dakle cijeli rat vs. 1 bitka, a bitka kompliciranija od rata... I to u potpunosti stoji.

Prije svega, problem su različiti combat chartovi i DRM-ovi za različite jedinice, pa čak i različiti armori... Iako counteri po sebi nisu kompleksni – imaju svega dvije brojke, a ostali podaci na njima važni su uglavnom samo prilikom početnog setupa i dodavanja flavoura, te su boje na njima dobro odabrane za razlikovanje, s igrom ih dolazi mali milijun i poprilično su sitni za moderne pojmove (uz iznimku falangi koje zauzimaju dva hexa ili čak i većih jedinica u drugim scenarijima i igrama). To setup čak i najjednostavnije bitke (a Maraton je mala beba za Plateju koju Igor gore opisuje) produljuje na ½ sata do 1 h. Organizacija countera prema bitkama uz pomoć counter trayjeva može setup nešto skratiti, ali kako se pojedine jedinice koriste u više bitaka ni to nije u potpunosti praktično rješenje.

Već prilikom prvog dodira protivničkih jedinica u relativno malim hexevima nastaje strahovita gužva markera – te onih koji označavaju udare na koherentnost jedinice, te onih koji mjere trče li falange ili hodaju te onih da su jedinice u sukobu te... Taj kaos vizualno može biti i privlačan, ali nije uvijek pregledan – veći hexovi bili bi poželjni, kao i bolji counteri (no zbog njihove sulude brojnosti to bi bilo preskupo).

Nakon ovoliko njurganja vjerojatno bi netko očekivao zaključak kako je igra bezveze, no kad tamo eno u Malim oglasima potražujem svoju prvu GBOH igru Zašto je tome tako?

Prije svega, GBOH je (zaključujem temeljem Hoplita) sistem vjerne rekreacije antičkog (čitam: i srednjovjekovnog) ratovanja, ostvariv dakako tek uz određene informirane spekulacije, ali vjerojatno i najbolji postojeći (tu i tamo se poneko zaklinje i u ovo: http://boardgamegeek.com/boardgame/83325/lost-battles). Kao takav, veli mi Igor, koristi se i na vojnim akademijama. Usporedbom s literaturom zaključujem da postoje određena pojednostavljenja u prikazu bojišta i inicijalnoj postavi jedinica (Maratonu, primjerice, nedostaje blato), no njegova namjera i nije omogućiti da se povijesne bitke odviju u dlaku jednako kao i u povijesti – toliko spoznaje o njima, uostalom, i nemamo – povjesničari poput Herodota i Diodora teško da predstavljaju vjerodostojne izvore u suvremenom smislu, najmanje kad je riječ o brojkama – već da isprobamo različite mogućnosti i varijante koje tadašnji zapovjednici nisu mogli ili znali isprobati. Ovo nije prigovor autentičnosti sistema – prenošenje u dati povijesni trenutak iznimno je. Nisam vjerovao da će me razmjerno neugledne i naoko dosadne mape efikasno odvesti u to daleko vrijeme. Pritom treba reći da nisam obožavatelj taktičkih igara – CC: Europe stoji na polici već dulje vrijeme – dao sam mu šansu, ali me nije nimalo privukao sa svojim terrain modifierima i LOS-ovima, a najmanje sa zamjenom kocaka kartama i random eventima koji doduše stvaraju atmosferu akcijskog filma, ali ne i stvarnog squadron level sukoba. U kompjutorskom Total War serijalu nikada nisam odigravao taktičke dijelove – zadovoljavao sam se turn-based strategijom na mapi. Tako da sam i Hoplitima pristupio pomalo njurgavo i bezvoljno, čak sam se i Igoru poslije partije žalio na koješta – samo da bi o igri nastavio razmišljati dan-dva i odmah je (sustav) stavio na wishlistu. Usprkos mom anti-taktičkom "pedigreu" Hopliti su me uspješno "zatravili" – mogućnost da odigram Zamu, Kanu, Plateju, Termopile itd. (izmiješao sam ovdje više igara) čini mi se fascinantnom.

Autentična asimetričnost, pretpostavljam, do izražaja dolazi tek kod vrlo iskusnih igrača. Tek treba provjeriti u kojoj mjeri stvarne povijesne strateške varijante prolaze u igri – bilo bi dobro da predstavljaju validna rješenja, iako ako ćemo suditi po antičkim povjesničarima, ovakve su se bitke u pravilu rješavale nekakvim deus ex machinama – te je ovaj zaspao te je ovaj zaboravio doći te je ovaj iznenadio te je ovaj čekao pravo znamenje iz kravlje/ptičje utrobe... a manje manevrima kojih uostalom i nema pregršt na posve otvorenom, ravnom i pješčanom bojištu. S druge strane, asimetrija raspoloživih jedinica omogućuje različitost, kao i postojanje različitih modifiera za napade s boka, leđa itd. (što, jelte, komplicira stvar ali je upravo nužno u igri koja bi inače mogla simulirati samo frontalne sudare i basta).

Iznenađenje na koje u svojoj gluposti nisam računao predstavlja činjenica da se protivničke jedinice uglavnom želi prestrašiti, a ne nužno pobiti. Bodovi se dobivaju za tjeranje u bezglavi bijeg, a ne za brisanje s lica zemlja. Na to nema nikakvog prigovora – u slučaju Maratona naročito, iako bi u konkretnom slučaju potjera trebala također biti atraktivna opcija (a blato negdje na putu što nije. U našoj partiji bilo je dovoljno razbježati dvije falange i jednog zapovjednika za pobjedu – to se ipak čini premalo, a s druge mi se strane do toga trenutka činilo kako nije smisleno da devet jedinica streličara udara po falangi bez efekta. Igor je dobro primijetio kako ovi hopliti, povijesno utemeljeno, nose oklope koji se prilično dobro drže protiv streličara... Ako doista nema modifiera za kretanje cestom (po kojoj bi se Artaferno treba pridružiti s konjanicima) ni to mi se ne dopada, ali vjerujem da ima smisla... Većina prigovora vjerojatno proizlazi iz činjenice da je ovo jedna od onih igara kojoj pristupiti trebaju ipak dva jednako spremna igrača koja su pročitala pravila i donekle ih usvojila solo igranjem – nije dakle igra koja se lako prenosi usmeno, a ja svoju DZ nisam bio odradio.

I evo tako jedne igre na koju, čini se, više prigovaram nego što je hvalim, a ipak je – želim! I razmišljam o njoj danima. Nije lagana, nije praktična, nije čak ni posebno lijepa, ali bio sam na bijelom konju i skrivao oči i usta od prašine na nekom polju 490. g. pr. Kr. kada sam zapovjedio streličarima da se postave u neočekivanu formaciju i tako pričekaju nailazeće falange...

Trebat će u nju uložiti više vremena i truda, ali ovo je prvi sistem taktičkog ratovanja koji me istinski privukao.

Stavio sam se na automatik i bezbrižno počeo objašnjavati GBoH sistem...nisam dugo igrao pa neka pravila definitivno nisu imala mjesta u igri.Sam sistem gotovo uvijek će biti asimetričan (igra nije balansirana ) pokušavajući vjerno simulirati bitku iz zapisa koje poznamo,pa recimo kretanje Hoplita desno 2 hexa obavezno,dolazi iz zapisa, da dok su u formaciji kretali se hopliti su tražili zaštitu iza štita onoga desno do sebe,a koji je imao štit u lijevoj ruci..pa bi cijela formacija skretala u desno.
"The Hellene Law of Inertia" odnosi se na Hoplite koji su bili lokalni zemljoradnici ili trgovci pa nisu niti imali nikakvu vojnu naobrazbu,za razliku od Spartan Hoplita kojih je samo nekolicina u igri i moguće je izvoditi složene manevre bez štete po TQ.
Dovoljno je i reći da se GBoH koristi i za case study uradak povijesnih bitki
Čak i najmanja mapa,koliko god bila bezlična na prvi pogled,vrlo brzo uvuče igrača i gotovo kao da osjeti vrućinu pijeska ,o ostalim mapama i Plateji samo ću reći da izaziva jezu i neko poštovanje,pred prizorom kao da vidite stotine tisuća persijskih ratnika koji se spremaju sjuriti u dolinu....ovisnosti&opasnosti ovoga ne treba naglašavati.

-Najbolji napad je ne napadati?

Ovo je debata koja se vodi između mene i par korisnika na BGG u vezi Hoplite,točnije generalnog "trenda" da je najbolje ne napredovati u bitku kao prednost.Kako već neko vrijeme svjedočim da dosta korisnika čini se ima problem sa time odlučio sam objasniti što se zapravo pokušava postići tim trendom
Tu negdje već zamišljam igrača šaha koji odbija napraviti svoj prvi potez jer to bi ga izložilo napadu...

Ta teorija kaže - da ako ne pomjeramo svoje jedinice,u ovom slučaju Hoplite (HO), oni neće dobiti Cohesion Hits,dok protivnik koji odabire kretanje ima šansu da poradi manevara,a na koje su Hopliti osjetljivi,zadobije podosta CH-a te tako oslabi svoju jedinicu.što neminovno vodi izgubljenoj bitki.Hopliti kao brojno najveća jedinica bori se u formaciji,a koja je vrlo osjetljiva na promjenu smjera kretanja.

Teorija Koherentnosti (Cohesion hits ili Combat Effectivness):
Pokušava da objasni zašto neke jedinice variraju u svojoj spremnosti da ostanu na bojnom polju tj. unatoč visokim gubicima ostaju efikasne u borbi i nastavljaju se boriti,dok druge napuštaju bojište čak i kod minimalnih gubitaka - odraženo i u CRT-u.

Primjenimo sada tu teoriju na primjeru Bitke kod Kunaxe.
Hoplites mogu biti vrlo efikasni dok ne dođe potreba za manveriranjem i slijedom toga zadobivaju CH,osim Spartan Hoplites.Gledano sa strane protivnika (Perzijanci),u cilju mu je da se Hopliti kreću dok on izbjegava svojim jedinicama nadolazeće Hoplite,prisiljavajući ih da manevriraju,kako ne bi izložili svoj bok napadu.Ukoliko Hopliti napreduju po pravilu 6.28 "the Hellene Law of Inertia",što je uvijek slučaj na početku bitke,protivniku je u cilju da ide u susret Hoplitima dok imaju još dovoljno MA (Movement Allowance) kako bi ih kod kontakta natjerali u Wheeling Maneuver i dodatni CH i TQ (Troop Quality Check),što ponekada je dovoljno da cijela jedinica pobjegne...

*6.28 "the Hellene Law of Inertia":
Kada se odredi tempo kojim Hopliti(HO) napreduju (hodanje,lagano trčanje,trčanje) jedinica mora iskoristiti svoj MA (Movement Allowance) i nije moguće zaustaviti je dok ne dođe u kontakt sa neprijateljem.Ovo se ne primjenjuje za Spartan Hoplite koji poradi vojne obuke mogu se kretati-zaustavljati po želji.

Pogled sa Grčke strane,teži tome da uopće ne pokreće svoje jedinice,shodno tome nema brigu o CH,o jedinicama koje su out-of-command i pored svega izbacimo i izvlačenje komandi (chit-command-pulling) a koje zahtjevaju da se komanda izvrši.

Crvenim strelicama na slici označen je povijesni manevar Perzijanaca,najsposobnije Grkče jedinice (Hopliti) nalaze se na desnom boku,ali Klearh odbija da ih postavi u centar linije bojeći se da tako ne izloži njihov bok (flank).Pozicija Grkčih jedinica nije optimalna niti logična,kako je u to doba tradicija bila iznad logike,pa su postojala počasna mjesta u liniji bez obzira na stvarnu potrebu...



Hopliti (HO)na Grčkom desnom boku odlučili su da se ne pomjeraju,sukladno toj teoriji,međutim lijevi bok,gdje je i zapovjednik Kir trebao bi izdržati prvi napad Perzijanaca dok očekuje dolazak tih Hoplita;koji se nikada neće dogoditi.Umjesto toga biti će uhvaćeni u bitku sa perzijskom konjicom i teškom pješadijom.Odluka Grka da ne pomiču svoje Hoplite kupuje vrijeme Perzijancima.

Međutim samo napredovanjem Hoplita u centar ishod bitke postaje potpuno neizvjestan.Uporedo sa tim napredovanjem,perzijska konjica,ne sva,uspijeva proći iza Hoplita i nastavlja napredovati prema Kiru,nešto što se mora spriječiti lakom konjicom i Pelastasima.
U momentu gdje su Hopliti skoro u centru linije bitke i u borbi sa perzijskom teškom pješadijom,ipak će nekolicina perzijskih jedinica uspijeti proći te i one će nastaviti napredovati prema Kiru - to je pravi momenat za upotrebu Pelastasa i Archera jer gotovo je sigurno da su te perzijske jedinice out-of-command i samim time nisu u mogućnosti izvršavati određene komande a naročito ne manevrirati.
Zaključak - držati liniju i ne kretati se odličan je način pomaganja protivniku,kao i ne napredovati u njegovom smjeru pravoremeno.Tajming je vrlo bitan.

A šta je sa HO vs HO?
Na primjeru Bitke kod Tanagre,gdje takođe nećemo koristiti izvlačenje komandi jedan igrač odlučuje ne pomjerati svoje Hoplite (HO),što je odlična šansa za Atenjane.Hopliti na lijevom i desnom boku Atenjana promjeniti će prava kretanja i zadobiti u procesu Cohesion Hits,sve u cilju prilaska protivniku sa boka ili leđa.Protivnik neće reagirati i neće zadobiti CH.

Slika pokazuje nekoliko Atenskih Hoplita iza protivničke linije,da zadobili su nekoliko CH ali ih isto tako mogu ukloniti kada se ukaže prilika - zatim se pridružiti bitki i ostvariti Attacker Superior poziciju.Koristeći pravilo Drift to the Right neke jedinice mogu proći iza linije protivnika bez i jednoga CH.

*Drift to the Right:
-Hopliti su bili u tijesnoj formaciji ,vojnici držali su štitove u svojoj lijevoj ruci;vojnik sa desne strane koji je takođe držao štit u lijevoj ruci pružao je određenu zaštitu vojniku do njega,tu dolazi do tendencije da formacija kreće se u desno...Drift to the Right.




Ukoliko protivnik ipak u ovom momentu odlući reagirati,morao bi potrošiti sav MA (Movement Allowance) da orijentira svaku formaciju za 180 stupnjeva uz dodavanje CH,ali to ne može napraviti jer uhvaćen je u bitku sa jedinicom ispred.

Ovo je čudan način "igranja",gdje potpuno se izokreće povijest i "mindset" toga vremena.Moje mišljenje da je to samo način nadigravanja "outplay"-a mehanike,sjediti i ne činiti ništa, te kao što je napisano na početku - jedan stav igrača šaha koji odbija igrati jer ga to izlaže napadu...

Dobro, i što je onda bolje? Ići ili ne ići?