Pa da vas čujem
.
Evo ja sam pred koji dan napokon završio Vernor Vingeov - "Na kraju duge", nakon skoro dva i pol mjeseca
.
Nažalost knjiga nema 3000 stranica, već svega 410, ali me namučila poput niti jedne knjige dosad. Da. čak i lektira
.
Obično me u većini djela radnja ponijela već na nekih 40-50 stranice. No ovdje su se stvari događale i događale, a nisam imao osjećaj da se ništa značajno ni bitno po radnju događa. Pretežno se bavilo snalaženjem starije osobe u bliskoj budućnosti, u kojoj je svijet toliko daleko dogurao da praktički svi "nose", to jest imaju u očima mikro računala uobliku leča, a pomoću kojih između ostalog mogu iskrivljavati realnost oko sebe. Npr. mogu sebe prikazati vidljive drugima u nekom drugom obličju, pretežno poput nekih likova iz crtića i filmova, ali tu je i instanto prikazivanje raznih informacija čisto treptajem ili pomakom očiju. Na prvu sve to djeluje iznimno intrigantno i zanimljivo, ali samo na prvu. Čitajući kratki sadržaj sa poleđine knjige očekivao sam neki misteriozni krimić, svjetsku globalnu urotu, špijune na sve strane, akciju na svakom uglu, bizarne situacije itd. Mislim pogledajte samo i naslovnu stranicu i recite mi što ste zamišljali i očekivali.
slika
Umjesto svega navedenog dobili smo iznimno sporu radnju, uglavnom nezanimljive svakodnevne situacije koje i danas možemo vidjeti kada se starijim ljudima dade tehnologiju na koju nisu navikli. Tek oko 200 i neke stranice, dakle na pola knjige, sam napokon dobio dojam da radnja kreće u nekom smjeru. No opet do samog kraja mi je sve nekako ispalo mlako, pogotovo finale, mada opet nisam u potpunosti razočaran, samo jednostavno ravnodušan i s osjećajem da je moglo puno bolje i zanimljivije. Tim više me iznenadilo ovakvo razočaranje jer je djelo osvojilo sve žive i nežive nagrade, uključujući i nagrade Hugo i Locus. Eh sad ili su se kriteriji jako srozali u zadnje vrijeme, ili su čovjeka zakinuli za nagradu u nekom od prijašnjih djela, pa su mu se htjeli iskupiti. Jer iako ima neke zanimljive ideje, ništa od toga nije nešto što bih nazvao originalnim i još dosad neviđenim, a radnja je u najblažu ruku rečeno mlaka.
Evo, zadnje što sam pročitao je prva knjiga iz The Expanse serijala, “Leviathan Wakes” – svemirska opera koja me totalno usisala. Čitaš o Milleru i Holdu, i odjednom si u asteroidnom pojasu, sve je prljavo i realno. Dok sam skupljao bilješke o politici između Zemlje, Marsa i Pojasa, trebao mi je brzi način da spojim više PDF-ova s članaka i mapa. Tu mi je
https://pdfguru.com/hr zapravo pomogao – jednostavno učitaš, spojiš stranice, ili izvučeš jednu tablicu. Nema instaliranja, ne gubiš format. Koristim ga kad mi treba OCR za skenirane stranice ili da nešto potpišem bez štampanja. Nije savršen, ali je praktičan. Ono što sam naučio: ako čitaš serijal kao The Expanse i istražuješ pozadinske materijale, dobro je imati jedan alat koji uredno slaže dokumente – ostavi ti više vremena za priču, a ne za tehničke gluposti.
Ako išta pozitivno mogu reći, onda je to da mi se sviđa način pisanja i način na koji je većina likova realno karakterizirana kao prava ljudska bića. Samo bih volio da se nešto više događalo s njima osim redovnih životnih obveza.
Ovo mi je inače prvo djelo koje sam pročitao od Vernor Vingea, imam još od njega "Vatru nad dubinom", "Jazbinu nad nebom" i "Rat miru". I iako kratki sadržaj i s poleđine tih knjiga djeluju zanimljivo i intrigantno, nakon ovoga sam blago rečeno skeptičan oko upuštanja u čitanje.
Definitivno bih preporučio taj redoslijed čitanja. Zbirka priča Kompletni robot je ispočetka naporna, ali su kasnije priče odlične i radnja ih iz njih je bitna u kasnijim romanima. Ostala 4 romana mogu preporučiti još više, dobri su, nepredvidivi do kraja, sa uvjerljivim likovima, razumljivima i možeš se poistovjetiti sa njima.
drukčije su nego sam ocekivao pod nazivom trilogija Carstva, al su dobar uvod u Fondaciju. Nju ipak neću sad čitati. Radim pauzu od Asimova potaknut Netflixovom serijom i prelazim na trilogiju Liu Cixina (čitaj: Lju Cišin) 
