Treba razumjeti razliku između kritike proizvoda/djela i opisa proizvoda/djela. Ja recimo volim pročitati konkretnu, mesnatu kritiku filma ili glazbe, pa tako i igara, ali tek nakon što sam ih i sam iskusio. Volim nečemu prvo pristupiti bez tuđih misli u glavi. Zato prije kupovine igara više gledam takve, opisne "reviewe", da vidim što to zapravo jest. Dice Tower reviewi su takvi, nije to nikakva ozbiljna kritika. Iznošenje mišljenja u njima je prilično stidljivo, u drugom planu, a čak i kad je dana neka ocjena i nju više uzimam u smislu informacije zašto bi se neka igra mogla ili ne bi mogla svidjeti nekome.
Već sam na drugom topicu stavio ovaj članak:
https://therewillbe.games/87910/6533-a- ... ious-games
Uvodni dio polemizira stanje kritike (igara) danas. Da izdvojim par rečenica: "Now, it is quite common for readers to show up to criticism already certain that the object, which they haven’t touched with their hands (nevermind their minds), is worth their time and, if the critic tells them otherwise, they demand the critic shut up and stick to the facts. Not only do we no longer want critics to do their jobs, we want to punish them for bothering to look for work in the first place. In this line of thinking, criticism is useful and virtuous only when it puts into words the thoughts we supposed we had, if we’d only bothered to put them into words ourselves." (A kao ultimativni clickbait da kažem da članak počinje sa pitanjem "Je li Gloomhaven najbolja igra svih vremena", nakon čega slijedi odgovor "Ne" i "Moram napomenuti da nisam igrao Gloomheaven").
Vasel je točno ono što članak kaže, "influencer", a ne pravi "kritičar" (Rhado nije čak ni to, on je demonstrator) kojih u svijetu igara baš i nema. A ako ćemo zahtjevati da to malo kritičkog mišljenja što se ljudi poput njega usude iznijeti pored golih činjenica, zadrže za sebe, onda kritiku možemo do kraja pokopati.
