Kod nas je problem kad ima puno detalja u pravilima. 90% ih odluta i ni ne sluša, a 80% ih izgubi volju za igrom i žele igrati bilo koju od onih koje smo igrali već 515453123154 puta ili "malo odmoriti od igara".
Drugi je problem što moji ponekad ne žele razmišljati.

Volimo igrati
Set, ali svaki put kad to predložim ili je kasno ili smo već previše toga igrali prije pa su im moždane vijuge umorne. Ako ih uspijem nagovoriti opet će uživati, kao i svaki prethodni put.
Dakle, po meni je bitno da gateway igre nemaju veliku količinu ključnih informacija i da imaš igre koje opuštaju vijuge i one koje ih izazivaju, za zdravu ravnotežu.
Dvije moje igre koje su kod svih dobro prošle su
Sushi go i
Straw. Igrala sam sa svojom ekipom u različitim kombinacijama, s roditeljima, sa sestrom koja baš i ne igra, s dečkom koji za skoro sve igre tvrdi da su bolje s više ljudi.... Svi su uživali u obje.

Ako nas se okupi više obavezno igramo
Coup,
Saboteur (iako je to najbolje s više od 5) i
Exploding kittens. Mi smo ekipa koja voli smicalice i podvale.
Ima još igara koje su kod nas (koji smo još uvijek u ranoj fazi boardgaminga) dobro prošle, ali nisam htjela uključiti one koje smo igrali izvan vlastite kolekcije (ne igramo ih dovoljno često) i one koje se barem jednoj osobi iz moje ekipi nisu svidjele.
Po meni je važno i imati dovoljno igara da se ne igra stalno ista ili iste dvije - tri. Kod nas je godinama Activity bio hit, a sad nam se svima već gadi.

Coup su moji htjeli igrati cijelu večer, svaku večer, dok ih nisam podsjetila na Activityjevu sudbinu. Raznolikost je važna.