Udruga Igranje

A sta reći... Tko gubi, ima pravo da se ljuti.

Trebalo bi jednom malo dublje istražiti taj fenomen parova koji igraju i koliko kome kad i zašto popušta (ili ne). Kod nas je situacija da obično kada prvih nekoliko puta igramo onda si međusobno ukazujemo na posljedice odrađivanja ili neodrađivanja neke akcije, no nakon nekoliko partija to polako prestanemo raditi.

Doduše, ja i dalje nekad znam nastaviti propuštati neke super prilike jbga, to ti je ono, što bi radije: pobjedu ili sreću na licu voljene osobe. Doduše ta pobjeda njihova zna onda biti i "nezaslužena" i nije rezultat skilla tako da to doziram samo kada je prava prilika (razina nadrkanosti iznad 7, težak dan itd). Radije znam pregaziti i onda u analizi partije objasniti što je mogao napraviti da me spriječi.

Popuštanje u igrama . Kakve su ovo blasfemične spike?

Kada Slavica i ja igramo, pogotovo kada igramo u dvoje, to onda izgleda ovako .

što god vas čini sretnima! Neki hoće svijeće i cvijeće i kanapee, neki bičeve i trnje, yolo!

Ja obicno pokusavam prilagoditi kolicinu razmisljanja iskustvu ekipe s kojom igram. Efekt je dvostruki. Brze igram pa svih brze dodje red, plus veca je sansa da cu napraviti nesto glupo pa da imamo napetu partiju. To mi je bolje nego namjerno propustati prilike.

Slažem se s prilagodbom količine razmišljanja ovisno o ekipi I mi smo skloni popuštanju, pogotovo na druženjima gdje ima novih igrača ili je naglasak na zafrkanciji i socijalizaciji :guilty as hell

Mislim da je o tome bila riječ i u jednoj SU&SD epizodi, gdje su preporučili da se početnicima popušta (diskretno) tako da im se ne napravi osjećaj bespomoćnosti ili barem da se smanji količina douchebag poteza izravnog sabotiranja jer će bit veća šansa da se opet okušaju u toj igri. Možda ne zvuči fer, ali u našem slučaju kod nekih koje obeshrabruje neuspjeh ovo zbilja dobro funkcionira. Neki to rješavaju tako da igraju s njima samo co-op igre, ali nama je to bilo previše ograničavajuće. Naravno ima i onih koji su vrlo kompetitivni pa si s njima čovjek može dat oduška jer ih gubitak motivira na ponovne partije - iako mislim da i ovdje ima neka granica - jer koliko puta netko (zaredom) može izgubit i zadržat jednak interes?

Ovo zvuči kao tema za poseban topic, vjerojatno u potkategoriji 101 način kako motivirati ljude na igranje društvenih igri

To je apsolutno točno i mogu posvjedočiti situacijama kada su novajlije bili užasno utučeni i nisu se vratili natrag ili su rekli da im je igra bezveze ako ih se satare u prvoj partiji. Plus i sam sam to doživio na vlastitoj koži kada bih igrao nove stvari koje sam netom naučio. Doduše, ja se ne durim, nije kao da mi je to prva igra ikad Ali u principu i ja imam isti pristup s početnicima ili grupama koje su s posebnim potrebama

Ovo gore moje originalno se odnosilo isključivo na gejmove 1:1 sa boljom polovicom. Nekad treba znati odabrati između masne pobjede i frigidnog odnosa sljedećih par dana ili "propuštanja prilike" i sretnog lica Veze su ništa doli diplomacija i kompromisi

Ja sam ovog frenda koji je zadnji poceo igrati navukao s Newtonom. Nakon toga je isao jedan lagani Marco Polo, a zatim Teotihuacan, Tawantinsuyu i Trismegistus.

I sad me gnjavi kad ćemo nesto novo naručiti...

One of us... one of us... one of us...

Ja sam imao situaciju kad sam kao noob dosao na partiju Eclipse-a. Kad prvi put igram tako nesto kompliciranije, znam tu i tamo postaviti neko statisticko pitanje u stilu: koliko ovo vrijedi kasnije u igri? U ovom slucaju, iskusni lik za stolom mi je namjerno rekao krivu informaciju kako bi pobijedio. Uglavnom, to mi je dno dna. Srecom, nisam vise nista s njim igrao.