Ad. 1. Bodovna salata je per definitionem igra u kojoj se za razmjerno velik broj različitih aktivnosti/akcija dobivaju bodovi, bilo tijekom igre, bilo na konačnom bodovanju gdje "sve što si radio" biva nagrađeno.
TTA ima jedan jedini bodovni output, a to je kultura, i da bi taj output dobro radio ne smije se s njime prerano krenuti nauštrb drugih stvari koje ne nose nikakve bodove, osim na nekim čudima i leaderima trećeg razdoblja koji nagrađuju produkciju ovog ili onog kulturom.
Dakle TTA nije bodovna salata.
Ad. 2. U odgovoru na samo pitanje što više volim, a igrao sam sve 3 igre - za mene je tak svejedno jel na kraju 726 - 689 (kao dakle dosta bliska partija) ili 31-29. Matematičari će me ispraviti, ali riječ je o čistom pitanju raspona - ako se u igri dijeli ukupno 19 bodova i igra završi 10-9 ti ćeš imati osjećaj da je bilo jako blizu i jako napeto, a ako se dijeli 1000 i završi na 520-480 nećeš imati taj osjećaj, iako je meni tu partija jednako blizu i napeta (zato jer je, recimo, riječ o odigravanju/neodigravanju jedne ili dvije karte, odn. npr. ne-završavanju čuda za koje ti je falila jedna akcija/jedan kamen ili sl. - dakle potpuno svejedno).
Ali ajde, ako ću pošteno, Nations vjerojatno ima neku zlatnu sredinu raspona bodova i obično je osjećaj da je bilo blizu, premda mi dođe da zapalim kutiju (srećom nije moja) s upravo point salata momentom na kraju - zbroji sve resurse pa podijeli s 10. Idiotski da idiotskije ne može. Inače sjajna igra i čisto mehanički govoreći kao moderna društvena igra bolja od TTA. Samo što je TTA remek-djelo.
U CoC iskreno imam osjećaj naforsirane bodovne blizine - postignute između ostaloga i opet idiotskim "pola boda za svaku znanost" momentom.
Ad. 3. Srećom ovo nije rasprava o tome koja je od tih igara doista najbolja
Ad. 4. U početničkim fazama TTA i mene je cura marisala s minimalno 100-150 bodova razlike i činilo se da sve to nema nikakvog smisla. Čest TTA sindrom. Liječi se iznimno dobro aplikacijom na kojoj u par dana možeš odigrati 15-20 partija i postati mnogo bolji igrač, a to prvenstveno znači znati igrati sa žutim karticama (o-ba-ve-zno) i znati igrati reaktivno. I onda više nema Michelangelo i Sveti Petar su broken combo fora nego uzmeš Napoleona i razbiješ ih sve u paramparčad (a s peaceful strane shvatiš i da je Shaky jači jer Mika ustvari nema pravog nastavka u zadnjoj fazi igre itd.), da su one plave special technology karte koje nikad ne igraš esencijalne (neke od njih) itd. itb.
I onda nam se dese dvije partije za redom u kojima odluči jedan jedini bod (negdje oko visokih 200 ili niskih 300).
I da, naravno, ako je jedan igrač manga a ostali ne rade ništa logično je da će taj dobaciti do neslućenih bodovnih visina. U igri protivnika sličnog iskustva je to rjeđe slučaj.
Boardgames are power fantasies.
Maciej Janik et al.