Ovoga vikenda imao sam čast naći se s druge strane Maratona, nasuprot Igorovih hoplita sklepanih iz raznih grčkih gradova vodeći perzijsku ekspediciju pod Datisom. Grke su vodili slavni Miltijad i manje poznati Kalimah (ne pjesnik), a Artaferno se s perzijskom konjicom nije ni stigao pridružiti boju.
Suočen s posve ravnim bojištem – poučen Igorovim savjetima iz protekle partije nisam ni gledao prema obližnjem brdu – i za mene posve nepoznatim sustavom pravila GBOH odlučio sam se za posve klasični pincer (envelope) manevar – dovođenje protivnika u okruženje, s time da sam isti izveo uzmičući, a ne napadajući – protivno povijesnoj logici i adekvatnoj inicijativi koja se nalazi na perzijskoj strani. Taj mi je priručnički manevar dobro uspio samo zahvaljujući Igorovoj dobrostivosti ukazanoj jer se ipak radilo o mojoj početničkoj partiji. Malo je doprinijela i karakteristika atičkih falangi da bezglavo jurnu i ne zaustavljaju se dok ne udare u protivnika – s Lakedemonjanima mi to ne bi prošlo.
Nadiruće sam falange sačekao u dvostrukoj U formaciji strijelaca na bokovima, postavivši ispred njih nešto srednje-lake pješadije. Pritom bi bilo idealno da strijelci mogu tući i po sukobljenim vojskama, ali to nažalost nisu, iz jasnih razloga (čini se da se u antici više držalo do izbjegavanja prijateljske vatre) mogli učiniti. Prethodno sam izgubio jednu izvidnicu na kojoj je Igor demonstrirao zakretanje falangi – manevar oko kojega se sporio sa samim dizajnerom igre i, naravno, bio u pravu pa su pravila korigirana u posljednjim erratama. Bilo je dovoljno u bijeg natjerati dvije falange i jednog zapovjednika pa da se grčka vojska raspadne i da u ovoj našoj kontrafaktičkoj, alternativnoj povijesti Perzijance pobjede Grke i prikolju Filipida prije nego li se uopće dao u trk do Atene – tako da trkaća disciplina od 42 kilometra nikada nije ni postojala
Šalu na stranu – što sam naučio iz ove poklonjene pobjede? GBOH sistem uistinu je kompleksan i težak – čak i zloglasna GMT-jeva praksa laganja oko kompleksnosti (težinu na svojoj skali u slučaju uistinu kompliciranih igara uvijek spuste 1 do 2) priznaje da je ova igra kompliciranija, primjerice, od upravo objavljenog modernog monstera Unconditional Surrender! Uz sva pojednostavljenja koja US donosi u nišu, to je svejedno podatak za razmišljanje – kompletni WWII ETO naspram posljednje (pa dakle i najrafiniranije i "strimlajnane") izvedenice sistema koji taktički simulira pojedine povijesne bitke, dakle cijeli rat vs. 1 bitka, a bitka kompliciranija od rata... I to u potpunosti stoji.
Prije svega, problem su različiti combat chartovi i DRM-ovi za različite jedinice, pa čak i različiti armori... Iako counteri po sebi nisu kompleksni – imaju svega dvije brojke, a ostali podaci na njima važni su uglavnom samo prilikom početnog setupa i dodavanja flavoura, te su boje na njima dobro odabrane za razlikovanje, s igrom ih dolazi mali milijun i poprilično su sitni za moderne pojmove (uz iznimku falangi koje zauzimaju dva hexa ili čak i većih jedinica u drugim scenarijima i igrama). To setup čak i najjednostavnije bitke (a Maraton je mala beba za Plateju koju Igor gore opisuje) produljuje na ½ sata do 1 h. Organizacija countera prema bitkama uz pomoć counter trayjeva može setup nešto skratiti, ali kako se pojedine jedinice koriste u više bitaka ni to nije u potpunosti praktično rješenje.
Već prilikom prvog dodira protivničkih jedinica u relativno malim hexevima nastaje strahovita gužva markera – te onih koji označavaju udare na koherentnost jedinice, te onih koji mjere trče li falange ili hodaju te onih da su jedinice u sukobu te... Taj kaos vizualno može biti i privlačan, ali nije uvijek pregledan – veći hexovi bili bi poželjni, kao i bolji counteri (no zbog njihove sulude brojnosti to bi bilo preskupo).
Nakon ovoliko njurganja vjerojatno bi netko očekivao zaključak kako je igra bezveze, no kad tamo eno u Malim oglasima potražujem svoju prvu GBOH igru
Zašto je tome tako?
Prije svega, GBOH je (zaključujem temeljem Hoplita) sistem vjerne rekreacije antičkog (čitam: i srednjovjekovnog) ratovanja, ostvariv dakako tek uz određene informirane spekulacije, ali vjerojatno i najbolji postojeći (tu i tamo se poneko zaklinje i u ovo:
http://boardgamegeek.com/boardgame/83325/lost-battles). Kao takav, veli mi Igor, koristi se i na vojnim akademijama. Usporedbom s literaturom zaključujem da postoje određena pojednostavljenja u prikazu bojišta i inicijalnoj postavi jedinica (Maratonu, primjerice, nedostaje blato), no njegova namjera i nije omogućiti da se povijesne bitke odviju u dlaku jednako kao i u povijesti – toliko spoznaje o njima, uostalom, i nemamo – povjesničari poput Herodota i Diodora teško da predstavljaju vjerodostojne izvore u suvremenom smislu, najmanje kad je riječ o brojkama – već da isprobamo različite mogućnosti i varijante koje tadašnji zapovjednici nisu mogli ili znali isprobati. Ovo nije prigovor autentičnosti sistema – prenošenje u dati povijesni trenutak iznimno je. Nisam vjerovao da će me razmjerno neugledne i naoko dosadne mape efikasno odvesti u to daleko vrijeme. Pritom treba reći da nisam obožavatelj taktičkih igara – CC: Europe stoji na polici već dulje vrijeme – dao sam mu šansu, ali me nije nimalo privukao sa svojim terrain modifierima i LOS-ovima, a najmanje sa zamjenom kocaka kartama i random eventima koji doduše stvaraju atmosferu akcijskog filma, ali ne i stvarnog squadron level sukoba. U kompjutorskom Total War serijalu nikada nisam odigravao taktičke dijelove – zadovoljavao sam se turn-based strategijom na mapi. Tako da sam i Hoplitima pristupio pomalo njurgavo i bezvoljno, čak sam se i Igoru poslije partije žalio na koješta – samo da bi o igri nastavio razmišljati dan-dva i odmah je (sustav) stavio na wishlistu. Usprkos mom anti-taktičkom "pedigreu" Hopliti su me uspješno "zatravili" – mogućnost da odigram Zamu, Kanu, Plateju, Termopile itd. (izmiješao sam ovdje više igara) čini mi se fascinantnom.
Autentična asimetričnost, pretpostavljam, do izražaja dolazi tek kod vrlo iskusnih igrača. Tek treba provjeriti u kojoj mjeri stvarne povijesne strateške varijante prolaze u igri – bilo bi dobro da predstavljaju validna rješenja, iako ako ćemo suditi po antičkim povjesničarima, ovakve su se bitke u pravilu rješavale nekakvim deus ex machinama – te je ovaj zaspao te je ovaj zaboravio doći te je ovaj iznenadio te je ovaj čekao pravo znamenje iz kravlje/ptičje utrobe... a manje manevrima kojih uostalom i nema pregršt na posve otvorenom, ravnom i pješčanom bojištu. S druge strane, asimetrija raspoloživih jedinica omogućuje različitost, kao i postojanje različitih modifiera za napade s boka, leđa itd. (što, jelte, komplicira stvar ali je upravo nužno u igri koja bi inače mogla simulirati samo frontalne sudare i basta).
Iznenađenje na koje u svojoj gluposti nisam računao predstavlja činjenica da se protivničke jedinice uglavnom želi prestrašiti, a ne nužno pobiti. Bodovi se dobivaju za tjeranje u bezglavi bijeg, a ne za brisanje s lica zemlja. Na to nema nikakvog prigovora – u slučaju Maratona naročito, iako bi u konkretnom slučaju potjera trebala također biti atraktivna opcija (a blato negdje na putu
što nije. U našoj partiji bilo je dovoljno razbježati dvije falange i jednog zapovjednika za pobjedu – to se ipak čini premalo, a s druge mi se strane do toga trenutka činilo kako nije smisleno da devet jedinica streličara udara po falangi bez efekta. Igor je dobro primijetio kako ovi hopliti, povijesno utemeljeno, nose oklope koji se prilično dobro drže protiv streličara... Ako doista nema modifiera za kretanje cestom (po kojoj bi se Artaferno treba pridružiti s konjanicima) ni to mi se ne dopada, ali vjerujem da ima smisla... Većina prigovora vjerojatno proizlazi iz činjenice da je ovo jedna od onih igara kojoj pristupiti trebaju ipak dva jednako spremna igrača koja su pročitala pravila i donekle ih usvojila solo igranjem – nije dakle igra koja se lako prenosi usmeno, a ja svoju DZ nisam bio odradio.
I evo tako jedne igre na koju, čini se, više prigovaram nego što je hvalim, a ipak je – želim! I razmišljam o njoj danima. Nije lagana, nije praktična, nije čak ni posebno lijepa, ali bio sam na bijelom konju i skrivao oči i usta od prašine na nekom polju 490. g. pr. Kr. kada sam zapovjedio streličarima da se postave u neočekivanu formaciju i tako pričekaju nailazeće falange...
Trebat će u nju uložiti više vremena i truda, ali ovo je prvi sistem taktičkog ratovanja koji me istinski privukao.
Boardgames are power fantasies.
Maciej Janik et al.
]
Vrlo rado bih zaigrao! 
možemo dogovoriti igranje.
